Dođi, dođi, ko god da jesi

Dođi, o dođi, srcem te zovem, u meni nadu budiš. Udijeli mi hurmu iz raspuklih grudi. Ljepota je strpana u jastuk snova, oganj bola.

Dođi, o dođi, ja tvoj sam rab, iako još pojati smijem.

Dođi, o dođi, tvoj sam, u magli još snujem, daleke svijete štujem. Ma gdje si, ja te nalazim, nikad ne griješim. Dođi, o dođi, ti moj si duvak, duvar od inja. Moj si nefs i ruh, moj odbjegli džinn, moj alem kamen. Berzah si moj, za džennet put.

Teška je;

“Prva noć u kaburu. Zbog nje učeni plaču. Pametni tuguju. Pišu knjige. Reći će čovjek: Kako da me djeca u ovom trenutku ostave? Zašto mi se roditelji ne odazivaju? Zar se život tek tako ugasi? Zar se tako odlazi? Zar da tako izgubim, sve u jednom trenutku!? Prijatelji će govoriti: Ne idi! A ima li dužeg puta na koji se ide od ovog? Ima li strašnijeg na koje se ide mjesta od ovog? Ima li tamnijeg mjesta od ovog?”

„Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: Gospodaru moj, povrati me. Da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio! Nikada! To su riječi koje će uzalud govoriti! Pred njim će prepreka biti sve do dana kada će oživljen biti.”( Mu’minun 99-100. ajet )

Doći, kamo?!

Jel’ tamo gdje se magreb istoku sprema, gdje je vječnost pretočena u trenutak neizbježna.

Pod jednim svodom svi smo isti. Na sve Jedan gleda isto. Jedina razlika je u htijenju. Tako malo riječi, a želje puno. Srce je pruženo na dlanu onima koji vide. Oni koji žele nikad ne traže, oni daju. Misk njihovog ruha putuje, traži nekog voljenog.

Kad te srcem ljubim nikad ne čekam, uvijek strijepim nad tobom.

Kako iznaći pravi odgovor na jedno pitanje: ko smo mi i kome odgovaramo?

Jesmo li samo igra svemira ili je svemir nervni sistem slučajnosti gdje smo svi samo jedan trun. I energija kojom dišemo je vječna. Sve je konstantno u svemiru i sve se može razložiti pa opet sastaviti. Ako bismo gledali razumom on bi nam rekao da sve što je bilo opet će biti. Vrijeme je ono što postanak okreće u ravni nedokučivosti. Idući logikom da se energija rastače iz jednog oblika u drugi I da se može pretvoriti u materiju I obrnuto govori o činjenici da je sve obnovljivo I po toj nekoj logici, bez obzira na vrijeme, sve se može ponoviti. Ne poimam šta je vrijeme. Ne poimam šta je vječnost. Ne poimam od kada  i dokle ili je to odgovor na pitanje šta je vrijeme. Da ga zovemo od kad do kad. Je li to ono između ili je i prije onog između i poslije opet nastavilo ići u dvije krajnjosti.

Ako bismo gledali onim što nazivamo svemir znali bismo da nismo sami. Još nečega mora biti. Zamislit ćemo jedan pojam koji smo naveli kao slučajnost. Slučajnost je nešto teško objašnjivo. To je nešto što se može, a ne mora desiti ili ponoviti. Jesmo li svi mi igra slučajnosti. Kad pokušam dokučiti smisao svega što poimam kao datost u jednom momentu osjetim da ću poludjeti jer se razum u tom trenutkom kida na esenciju. Razum tad nestaje, strahota ostaje. Dokle možemo poimati? Dokle smijemo? Dokle smo došli? Je li nekome znanje dostupnije?

Šta je znanje?

Znanje je utvrđena čijenica prenesena s koljena na koljeno usmenim ili pismenim putem. Do znanja se teško dolazi, uglavnom ako se traži. Ponekad je lako jer se ono samo nudi.